Nalazite se
  • Non Tech
  • Hrvatska
  • Zdravko Škokić: Hrvatska tvornica zlatnih medalja za izvrsne
Članak
Objavljeno: 01.09.2022. 15:53

Intervju

Zdravko Škokić: Hrvatska tvornica zlatnih medalja za izvrsne

Tajnik Zagrebačkog računalnog saveza otkriva nam koja je tajna uspjeha najveće hrvatske tvornice medalja za izvrsne.

Zdravko Škokić: Hrvatska tvornica zlatnih medalja za izvrsne

Dobar povod za razgovor s tajnikom Zagrebačkog računalnog saveza, Zdravkom Škokićem, bio nam je uvođenje našeg VIDI X mikroračunala u njihov rad s nadarenom djecom, no to možda i ne bi bio toliko bitan povod za ovako veliki intervju da se ne radi doslovno o tvornici medalja s informatičkih natjecanja, prije svega na državnoj razini, a onda i na međunarodnoj.

U ovoj maloj, ali očito nadprosječno uspješnoj, zagrebačkoj „instituciji“ kojom godišnje cirkulira 200 učenika željnih učenja programerskih vještina, a koja djeluje u prilično derutnim prostorima, rade ljudi iznimne motivacije koji su nekad i sami bili učenici i time dokazuju da novac nije mjerilo uspjeha, već volja i rad.

thumbnail_IMG_8872

Zagreb je u kulturološko-gospodarskom potencijalu tek četvrtina Hrvatske, ali ipak daje 11 od 11 pobjednika hrvatske juniorske olimpijade, odnosno osvaja čak 24 od 24 zlatne medalje na državnom natjecanju u dvije godine od 2020. do 2021., ili 35 od 36 od 2006. do 2008. Prije 2000. godine osvajao je tek manje od 1% medalja i bio je potpuno beznačajan na karti Hrvatske. Za odgovore o tome kako se dakle stvaraju centri izvrsnosti poput ovog, morali smo zagrepsti dublje i postaviti nekoliko ključnih pitanja tajniku ovog saveza koji o tome zna najbolje. Kaže za sebe da više voli raditi nego govoriti i da ga se ne može vidjeti na dodjelama medalja, pa je ovo i rijetka prilika da saznamo kako se ipak može biti bar po nečemu najbolji u Europi, u podučavanju nadarene djece da budu vrhunski programeri. 

"Jako bitno je reći da mi ne hranimo djecu darovitošću, oni je naime donesu nama, a mi se samo trudimo da ne zabrljamo"

VIDI: Idemo odmah na najbitnije pitanje, kako je uopće nastao ZRS i kako uspijeva „pokupiti“ toliko zlatnih medalja s obzirom da je u Zagrebu tek 25% svih učenika Hrvatske?

ŠKOKIĆ: Prvo da razjasnimo, ZRS ne može pokupiti nikakve medalje, to pokupe djeca, roditelji i to se baštini u njihovim školama, mi smo samo sluge njima. Jako bitno je reći da mi ne hranimo djecu darovitošću, oni je naime donesu nama, a mi se samo trudimo da ne zabrljamo.

Ovakvi rezultati rada nisu zabilježeni ni u kojem sustavu na svijetu, a niti u Hrvatskoj. Još 2005. godine rezultati su pokazali da se Zagreb strelovito diže, a bili smo zaista na dnu, pa nisam mogao vjerovati što vidimo, trend ili anomaliju. Radili smo dijagrame, analizirali i pomislili - možda je samo trenutni uspjeh nakon kojeg će se stvar vraćati prema dolje, no ipak smo vjerovali da smo napravili sustav i odlučili smo čekati. Već iduće, 2006. godine osvojeno je 9 prvih mjesta od mogućih 12 na državnom natjecanju iz programiranja, ali značajno je bilo i čak 14 osvojenih četvrtih mjesta, pa smo znali da naš projekt Za hrvatsku darovitost ima potencijala.

Sl 1

Željeli smo putem radio emisije poslati poruku tadašnjem ministru da uz HNOS i nogomet s humanim zvijezdama dođe do nas i vidi darovitost na djelu. Poruka nije prošla u eter.

Već 2007. godine imamo 13 prvih mjesta od mogućih 12, što znači da su dva učenika imala maksimalan broj bodova. Kad se broje 2006., 2007. i 2008. godina, bilježi se čak 35 od 36 prvih mjesta. A i taj 36. iz Križa je bio i naš član, ali ga nismo brojali jer nije bio iz Zagreba.

No da odgovorim kako je nastao ZRS. Nekad je u onome što se tada zvalo Narodna tehnika bila i  informatička djelatnost. Formiranjem nove države došao je i novi zakon o tehničkoj kulturi koji je omogućio da tri udruge, ukoliko tako odluče, mogu formirati savez. Te 1993. godine Grad Zagreb je potaknuo formiranje saveza. To je bilo u ratno vrijeme. Među mnogim novim savezima osnovan je 1995. godine Zagrebački informatičarski savez, odnosno tri godine kasnije računalni, tj. Zagrebački računalni savez kakav djeluje sve do danas. 

"Netko tko je neosporno odličan nastavnik, a ne bavi se programiranjem i ne živi ga, ne može prenijeti znanja onima koji traže više"

VIDI: Kako se dešava takav uspjeh, odnosno što je glavni „okidač“?

ŠKOKIĆ: Takve stvari su uvijek tamo gdje su poduzetništvo i inicijativa, a to je u ovoj priči o iznimnom uspjehu sigurno Zagrebački računalni savez.

Kad sam došao kao tajnik, bilo je 40 različitih „informatičkih“ udruga koje su se bavile zapravo podučavanjem Worda, Excela, ali smo odlučili učiniti nešto sasvim drugo. Programiranje. Bila je to ključna stvar. Okrenuti se cjelogodišnjoj aktivnosti gdje ćemo pokušati privlačiti fanatike u podučavanju programiranja. Ne kao profitni kratkotrajni tečaj, nego kao višegodišnju „zarazu“, ako treba i svih 12 godina, kroz osnovnu i srednju školu. Natjecanja smo koristili kao motiv za usavršavanje.

Sve zapravo počinje u osnovnoj školi od prvog razreda. Već 2004. smo počeli s projektom Programerska vijuga, a 2005. godine smo imali prvi zimski kamp u Rudijevoj Gornjoj Stubici. Već tada su nicali budući državni pobjednici. 

VIDI: Zanima me kako privlačite i motivirate one koji podučavaju nadarene učenike?

ŠKOKIĆ: Kadar koji podučava je nastajao na način koji se može opisati u dvije riječi. Mladi za mlade. Imaš bivše natjecatelje koji imaju hrvatsko, međunarodno i olimpijsko iskustvo s natjecanja. Oni su prošli taj put. Oni znaju točno što tim učenicima treba dati. Ja ih zovem izvanškolskim programerskim specijalistima.

Umjetnost je pronaći prave - jer nije dovoljno samo znanje, već i ljubav prema podučavanju. To su najčešće bivši natjecatelji, oni žive programiranje. Ima i profesora koji su odlučili živjeti programiranje, i to je sjajna motivacija za djecu. Netko tko je neosporno odličan nastavnik, a ne bavi se programiranjem i ne živi ga, ne može prenijeti znanja onima koji traže više. Nadarenim učenicima koji to žele učiti. 

VIDI: Radite li možda radionice za profesore STEM predmeta koji se ipak žele dodatno usavršavati, da bi mogli takvoj djeci biti od pomoći?

ŠKOKIĆ: Radili smo to posebno u razdoblju od 2002. do 2007. godine na ljetnim kampovima kad je dolazilo po 10-tak profesora. Bili su to uglavnom matematičari i fizičari koji su dolazili na ljetni kamp, a bili su zainteresirani učiti od nadarenih učenika programiranje. Sjedili su pored djece, rješavali isto što i oni, i učili, pitali su učenike da im objasne nešto ako im nije bilo jasno. Veselili su se dijeliti radost usavršavanja s učenicima.

Postoje povremena natjecanja za profesore koja nazivamo Profa-kup, ali smo time stekli dosta neprijatelja. Željeli smo gledati tko je dobar, najbolji za to što hrvatskoj izvrsnosti treba. Nama ne treba većina kao u politici, nama treba kvalificirana stručna manjina. Tako smo došli do sjajnih ljudi koji su s guštom učili C++ od nekog klinca iz 7. razreda. 

"Plaće su u našem sustavu grozne i ponižavajuće. No rezultati su i dalje fantastični unatoč ograničenim sredstvima"

VIDI: Kako se postaje mentorom?

ŠKOKIĆ: ZRS na značenje riječi mentor gleda identično kao i roditelji darovitih.

Mentorom se ne postaje imenovanjem unaprijed, nego se postaje potpisom roditelja na prijedlog njihovog djeteta, učenika, po obavljenom poslu. Samo neposrednim radom i pripremanjem učenika za natjecanje možeš biti istinski mentor.

thumbnail_IMG_8865

VIDI: Koja je razlika između dobrog profesora i dobrog mentora?

ŠKOKIĆ: Dobar profesor je onaj koji radi sjajnu nastavu, koji se brine za svoje učenike i koji ostavi na njih trag prenoseći nastavni program na kvalitetan i inspirativan način. Hvala Bogu, ima ih mnogo.

Mentor je onaj koji priprema učenika za natjecanje. Onaj tko ne priprema učenike za natjecanje, ne može biti evidentiran kao mentor.

VIDI: Koja je onda karakteristika idealnog mentora?

ŠKOKIĆ: Prva karakteristika je iskustvo u natjecateljskom programiranju i pripremanju učenika za natjecanja najviše razine. Značajno vladanje znanjem programiranja. Aktivno, a ne pasivno sudjelovanje u tom procesu. Ukoliko su jaki u tome i matematički nastrojeni, takvi su mentori „bogomdani“. Oni su pravi kreatori. Kad takav čovjek dođe učenicima, a to može biti i za primijenjeno odnosno inženjersko programiranje, takvi ljudi mogu privući desetke učenika koji ih slijede i „zaljube se“ u njihovo područje rada.

VIDI: Kako onda uopće motivirate inače izuzetno dobro plaćene ljude iz IT industrije da budu mentori?

ŠKOKIĆ: Pa to su naša „djeca“, mi smo s njima radili kroz njihovo odrastanje. Od osnovne škole oni su s nama. Nekad su bili nadareni učenici, a sad su mentori. Neki čak i odbiju honorar ili žele donirati, novac im nije motiv za podučavanje, iako je lijepo da studenti dobiju kakvu takvu naknadu za svoj rad.

VIDI: Kako se uopće financirate?

ŠKOKIĆ: Grad Zagreb prepoznaje naše projekte, a imamo i vlastite prihode od doprinosa roditelja i donatora. To nije neki novac, krpamo kraj s krajem, ali bitno je da smo iznad nule jer smo mi udruga, ne ostvarujemo profit, a ne smijemo niti biti u minusu. Imamo četvero zaposlenih. Godišnje provodimo tridesetak aktivnosti, radionica, kampova, priprema, vrtimo desetak vlastitih natjecanja... Osnovicu za sufinanciranje plaće Grad nije mijenjao od 2002. godine, a promidžbu na društvenim mrežama financiram svojim novcima. Unutar Saveza je i 10 udruga, no financije nisu ključ za uspjeh, kao što vidite.

VIDI: Ima li naznaka da će biti bolje s financijama i da ćete ipak biti bolje prepoznati od strane Grada Zagreba?

ŠKOKIĆ: Ne znamo. Gradonačelnik potpisuje financiranje i ne znamo vide li oni naš doprinos. Ukazujemo na probleme i borimo se. Nama ne treba puno više novaca. Kao udruga imate svoje ustaljene aktivnosti. Ne možemo aktivnosti pomnožiti s dva. Realno je povećati prihode za 10-20%, a svako drugo povećanje financiranja udruga mi se ne čini realnim i nisam siguran da se referira na stvarne aktivnosti takve udruge. Mi bismo rado, primjerice, vratili smotru informatičkog stvaralaštva koju smo ugasili radi velike krize 2008. i nedostatka novca. Plaće su u našem sustavu grozne i ponižavajuće. No rezultati su i dalje fantastični unatoč ograničenim sredstvima, djeca su osvojila 9 prvih mjesta od mogućih 12 i sva 4 juniorska reprezentativca su naši članovi.

VIDI: Kako se dolazi do takvog uspjeha kad ističete da nije u pitanju novac, pa u čemu je onda tajni recept uspjeha?

ŠKOKIĆ: Svaki cigo svoga konja hvali, pa i mi. Šalim se. Radimo. Radimo. Nas nosi ljubav za hrvatsku izvrsnost. Potičemo darovite. Ključ je u riječi poticanje. Kad uočite da neki učenik nešto treba, da traži, propituje, moramo odmah posložiti neke aktivnosti da se akcelerira, da takav učenik dobije vještine i znanja isti čas kad su mu potrebna, a ne godinu dana kasnije. Kod nas nema birokratskog prenemaganja, u stilu - zašto nisi došao prekjučer, danas je možda kasno. To je ključ. Odmah akcelerirati i raditi, raditi s njima intenzivno.

VIDI: Kako primijetite nadarene učenike, „skautiraju“ li za vas učitelji u osnovnim školama?

ŠKOKIĆ: Mi to danas pratimo sami. Nekad smo se na početku oslanjali na učitelje, no danas roditelji dobiju informaciju i oni se pobrinu za to i raspitaju o svemu. Evo, priča ovogodišnjeg državnog prvaka je zanimljiva. Jozo Tadić, učenik 5. razreda, bio je tek sedmi na županijskom natjecanju, ali smo vidjeli u njemu potencijal da dođe do vrha, za razliku od drugih koje smo smatrali favoritima, a nisu uspjeli. Jozo ima izvrsnu obiteljsku podršku, u nekoliko mjeseci smo se fokusirali na njega kako bismo mu dodatnim radom i vježbama pomogli. I danas je on državni prvak, a dvoje petaša žele njegovim stopama.

VIDI: Kako prepoznajete potencijal da nekog možete dovesti do vrha odnosno do medalje?

ŠKOKIĆ: Jednostavno. Pogledaš dijete i vidiš da, kako mi kažemo, konvergira, da ima binarni zor, nula-jedan, istina-laž. Ne govori puno, a kad kaže, kaže. Takvih situacija ima puno. Naravno, i njihovi rezultati kroz proces usavršavanja govore o njima. Prepoznali smo tako mnoge. Učimo ih da se ugledaju u najbolje, primjerice u Patrika Pavića, izgledno najboljeg hrvatskog programera svih vremena, a koji će možda biti u Top 10 na svijetu po IOI tablici (Međunarodna informatička olimpijada, op. a.). Patrik se ugledao u Gorana Žužića (trenutno najbolje rangiranog Hrvata), kojeg želi nadmašiti, a Goran se prethodno ugledao u Kalinovčića i Pužara koje je nadmašio.

Napisao sam im i poklonio pjesme, a u spotovima glume najbolji mladi programeri. Napravili smo čak i film o Dorijanu Ledvaju. Bio je „premlad“ 2012. godine da ga proglase državnim prvakom, jer nisu znali napraviti ljestvicu poretka za svaki razred odvojeno - po razredima. Natjecateljska birokracija često ne vidi dijete, nego se bavi pravilnicima.

Sl 2

VIDI: Kakav je odnos Zagrebačkog računalnog saveza s Hrvatskim računalnim savezom?

ŠKOKIĆ: Mi smo udružena članica, kao i neke naše udruge, ali nemamo nikakav utjecaj. Nas se ne sluša previše, iako imamo dominantan doprinos u poticanju darovitih. Mi zato ostajemo na strani stvaranja. To nam je bitnije od birokratske moći.

Jedino što tražimo jest da se usklade naši kriteriji s međunarodnim kriterijima, kako bi nadareni osnovnoškolci mogli sudjelovati na hrvatskim olimpijadama zajedno sa srednjoškolcima, te se boriti za ulazak u reprezentaciju jer bi tako duže mogli biti u konkurenciji, čime bi se podigla kvaliteta i postizali još bolji rezultati. Čak ni Patriku Paviću to nisu omogućili, a u 8. razredu je bio apsolutno drugi, dakle bolji od svih srednjoškolaca izuzev jednog.

Goran Žužić je 2004. i 2005. kao osnovnoškolac bio pozvan na HIO u konkurenciju za reprezentaciju sa srednjoškolcima. Jer je tadašnji tajnik skužio da je to vrijednost koju treba iskoristiti, a ne prepreka. Shvatili su. Što si mlađi, to te duže imam.

No 2012. godine doneseni su silni pravilnici i sve su hipernormirali, pa smo zapeli u, kako ja kažem, natjecateljskoj birokraciji.

"To što se u Zagrebu događalo, to se nigdje nije dogodilo. To još naši europarlamentarci nisu skužili, pa evo im prilike da to istaknu u Bruxellesu"

VIDI: Kakvi smo u usporedbi s drugima, regijom, Europom?

ŠKOKIĆ: Nemojmo se zamarati s regijom. Ajmo gledati najbolje, gledajmo Europu i svijet. Gledajući nas u svjetskim razmjerima, mi smo sad dobri. Do 2012. godine bili smo fantastični. Ova generacija koja izlazi sada je dobra. Ledvaj i Patrik su odlični. I jedan i drugi su osvojili zlato. Dosta dugo ćemo, po mom mišljenju, biti dobri i poboljšavati se s vremenom. No ja nisam organizator nacionalnih programa natjecanja, pa ne bih o tome.

VIDI: S kojim gradom bismo se po tim uspjesima mogli usporediti? Zagreb kao tko?

ŠKOKIĆ: Ne znam, malo ste me zatekli s pitanjem. Zagreb kao bilo tko? Ja bih volio da je bilo koji drugi grad na svijetu kao Zagreb po ostvarenim rezultatima. Hahaha. To što se u Zagrebu događalo, to se nigdje nije dogodilo. To još naši europarlamentarci nisu skužili, pa evo im prilike da to istaknu u Bruxellesu. Mi smo istinska točka izvrsnosti i po europskim mjerilima. Od 2006. do 2008. 35 od 36, u zadnje 3 godine 34 od 36 prvih mjesta u državi, 20 od 24 juniorska reprezentativca... To je nevjerojatno.

VIDI: Je li ključ uspjeha u darovitosti same djece ili u intenzivnom radu s njima?

ŠKOKIĆ: Ključ je u darovitosti koju treba potaknuti. Kada je darovitost prepuštena sama sebi, darovito dijete prestaje „gristi“ u tom području ako prođe mjesec, godina, a da ga se nije dodatno potaknulo. Potrebne su kreativne aktivnosti da se usavršavaju upravo onda kada to najviše žele, te je potrebno organizirati aktivnosti u, za njih, pravom trenutku. Primjerice, mi smo samo na Sljemenu u Domu Crvenog križa napravili više od 20 vikend-akceleracija. Okupiti 20-30 potentnih učenika i u 30 sati rada u dva i pol dana proći s njima materiju na koju se pale. To je 3 mjeseca jednom tjedno zbijeno u rad.

VIDI: Završavate svoj posljednji mandat 2025. kao tajnik. Što bi ZRS morao biti kao sustav, da ne bi počivao na iskri samo nekolicine?

ŠKOKIĆ: To je svakako naš projekt Centar mladih programera. Dobivanje prostora od 350 m2 od strane Grada Zagreba i države na 10-godišnje korištenje, da možemo koristiti EU fondove i kvalitetno organizirati rad. To je ishodište koje otključava sve druge aktivnosti. Sve ostalo je dalje lagano. Projekt postoji, zainteresirano gospodarstvo u Hrvatskoj postoji. Sve dalje možemo sami.

Imat ćemo 5-6 učionica s 80 računala gdje će se istovremeno moći raditi sa 60-70 polaznika različite dobi, koji se podučavaju u natjecateljskom ili inženjerskom programiranju, različitim programskim jezicima, s takvim prostorom da mogu pristupiti osobe smanjene pokretljivosti, bit će i studenti...

Srce tog prostora bit će naš vlastiti sustav za natjecanja ZRSOnat koji u realnom vremenu daje rezultat za svaku interakciju s natjecateljem. Python se inače podučava u ZRS-u od 1.do 4. razreda da bi nakon državnih natjecanja u svibnju kao petaši prešli na C++. S tim znanjem dolaze u srednju škole u kojima se podučava opet Python što svakako nije dobro jer takvi nadareni učenici stagniraju.

Mandat do 2025.? Prije dvije godine me poslodavac zamolio da ne iskoristim pravo na starosnu mirovinu, nego da projekt dovedem do kraja. Na to sam pristao, a ugovor o radu prestat će silom zakona u proljeće iduće godine.

VIDI: Kako uspješni natjecatelji uče programske jezike, u školi, kod vas u udruzi ili samostalno?

ŠKOKIĆ: Najviše od programskog jezika zainteresirani učenik nauči sam, ali je važno da je netko blizu njega tko ga potiče i pomaže mu. Izvanškolski specijalisti, kako ih mi zovemo, ne postoje za sustav kao odgovorne osobe. To je diskriminacija temeljem društvenog položaja. Samo zato što nisu zaposleni u školi, oni ne mogu biti odgovorni mentori takvih uspješnih natjecatelja. U Zagrebu nisu za to mogli dobiti niti priznanje ni nagradu, čak ni nakon intervencija roditelja, iako su jedino oni zaista cijele godine pripremali djecu za natjecanje. To se zaista treba prepoznati kao birokratski paradoks i izmijeniti.

VIDI: Što ćete raditi s VIDI X mikroračunalima?

ŠKOKIĆ: Na idućem ljetnom kampu VIDI X će imati posebno mjesto u dnevnom rasporedu. Mi smo inače već prezentirali VIDI X kao hrvatski proizvod na jednoj međunarodnoj konferenciji. Imamo jednom tjedno radionice na kojima su klinci koji u tome vide svoj dodatni interes, a koji su na državnoj razini programiranja. Što se tiče primijenjenog inženjerskog programiranja, osmislili smo nešto zanimljivo što želimo razviti u natjecateljskom smislu.

VIDI: Kako vidite informatiku u školama, jeste li kao ZRS zadovoljni programom i radom s djecom?

ŠKOKIĆ: Vidim informatiku više kao međupredmetni program, a ne toliko kao zasebni predmet. Ključ je u programiranju, kao društveno najvrjednijoj posebnosti.

Komentari

Učitavam komentare ...

Učitavam













   

*/-->