Profili društvenih mreža nakon smrti korisnika

Nakon što je mladi Eric Rash 2011. godine počinio samoubojstvo, njegova obitelj je željela saznati što ga je navelo na taj čin. Stoga su između ostaloga željeli pretražiti njegov korisnički račun, no obzirom da nisu znali password, zamolili su Facebook da im pomogne.

Facebook je odbio dati korisničke podatke preminulog Erica pozivajući se na opće uvjete korištenja po kojima se to ne može omogućiti nikome bez pristanka vlasnika računa, pa je obitelj pokrenula sudski postupak. Kada su otkrili da se tu ne može ništa jer ne postoji nikakva zakonska regulativa, slučaj su prenijeli medijima, pa su se stvari polako počele mijenjati.

Prvo je Google uveo vodič koji omogućuje korisnicima njegovih usluga da sami odluče što će se dogoditi s njihovim korisničkim računom, a čak je moguće dobiti pristup nečijem profilu i kada korisnik to nije eksplicitno definirao, ali za to moraju biti zadovoljeni određeni uvjeti.

Facebook i Yahoo imaju nešto strože uvjete te ne dozvoljavaju korištenje nečijeg korisničkog računa bez sudskog naloga, osim ako ta osoba nije "digitalni opunomoćenik", u kojem slučaju ima pristup korisničkom računu preminule osobe. U slučaju da ne postoji digitalni opunomoćenik, Facebook omogućuje članovima obitelji da odaberu između dvije mogućnosti, zatvoriti korisnički račun preminulog člana ili ga pretvoriti u memorijalnu stranicu.

Drugačiji pristup ima My Space, koji svaki slučaj promatra zasebno i donosi odluke neovisno o drugim slučajevima.

No mnoge kompanije još poprilično zaostaju u rješavanju spomenutih pitanja, dok se neke uopće tim problemom nisu ni počele baviti. U nekim je slučajevima, za korištenje korisničkog računa preminule osobe, dovoljno da obitelj donese dokaz o smrti i korisnički račun preminulog člana obitelji će moći koristiti bez ikakvih ograničenja.

Kako god pojedine kompanije pristupile danom problemu, ostaje činjenica da sve veći broj ljudi koristi društvene stranice, oblak, kao i elektroničku poštu, za pohranu i dijeljenje privatnih stvari. Taj trend doveo je do pitanja na koji način sačuvati podatke nakon smrti korisnika.

''Imamo već preko tisuću aktiviranih korisničkih računa s različitim paketima'', kaže Paul Golding, suosnivač online usluge Cirrus Legacy, koja omogućuje korisnicima da sakupe podatke svih svojih korisničkih računa na jednom mjestu i odaberu jednu osobu koja će imati pristup svim tim podacima. ''Ljudi počinju shvaćati što bi mogli izgubiti.''

Nešto slično nudi i kompanija Legacy Locker, koja korisniku omogućuje da odabere jedan od tri ponuđena plana. Planovi se razlikuju po broju usluga koju nude, no sva tri su u osnovi ista, nude korisniku pohranu jednog ili više korisničkih računa, kao i odabir jednog ili više digitalnih opunomoćenika koji će imati pristup tim podacima. Sva tri plana imaju i mogućnost spremanja tzv. oporučnog pisma, koje će, nakon smrti korisnika, biti proslijeđeno svim digitalnim opunomoćenicima.

Osim dva gore spomenuta servisa, u zadnje vrijeme pokrenuti su i mnogi drugi online servisi koji nude usluge planiranja digitalne ostavštine, a neki od njih i mnogo više od samog pristupa nečijim korisničkim podacima. Tako, primjerice, My Wonderful Life servis omogućuje svojim korisnicima posthumno slanje poruka svojim najdražima, dok If I Die Facebook aplikacija omogućuje svojim korisnicima posthumno slanje šala ili pak snimanje videa u kojima se korisnik obraća svojim prijateljima i najbližima. 

Veliki nedostatak online servisa je nemogućnost garantiranja sigurnosti korisničkih podataka. Naime, spremanje svih svojih privatnih podataka koje posjedujemo na jedno mjesto izlaže naše podatke, a time i privatnost, na milost i nemilost potencijalnih napada hakera. Osim toga, kako tvrdi gospodin Golding, ako netko dođe sa sudskim nalogom i zatraži nečije korisničke podatke, ti podaci mu moraju, po zakonu, biti ustupljeni. 

Ako netko ne želi ostavljati svoje korisničke podatke na online servisima, može to učiniti koristeći se aplikacijama poput oneSafe, eWallet te 1Password. Spomenute aplikacije koriste enkripcijski zapis podataka te time štite korisnika od napada hakera. Jasno, i u ovom slučaju treba odabrati jednu osobu koja će znati za spremljene korisničke podatke i kako do njih doći u slučaju smrti vlasnika tih podataka. 

Ipak, ne treba zaboraviti da cijela ova priča ima i drugu stranu. Digitalni život postaje sve više i više stvarnost sve većeg broja ljudi, pa se samim time javlja i pitanje digitalne ostavštine. Slučajevi poput onog Erica Rasha jasno ukazuju na slabe točke Interneta kao središta našeg digitalnog života, no otvaraju i pitanje zaboravljamo li možda fizički život usmjeravajući toliku energiju na digitalni. 

Izvor: Znano.st