Kolumna MAK
Etiketa privatno ne rješava probleme
Turizam ne može biti ništa drugo nego prijelazna, a dugoročnije samo sekundarna grana svemirskog biznisa.
Prošli smo se put uvjerili u dvije stvari: da su države srljale u svemir na vozilima zapravo posve neprikladnim za prijevoz ljudi, koji se, usput, poslije svake ekspedicije otpisuju. Tipično razmišljanje za vojsku: nešto moraš potrošiti da bi neprijatelju nanio veću štetu. Vojska nikad, ama baš nikad nije znala zaraditi svoj novac, a kad ne ratuje - troši. U nekim zemljama i nemilice. U vrlo rijetkim situacijama vojska je prinuđena da štedi, ali to su zapravo tek otkloni od uobičajene prakse.
Da bi se doista razumjelo kamo su zabrazdila putovanja pokazat će analogna domaća epizoda. Prije nekoliko godina cvijet društvene elite okupio se na Brijunima na predstavi Teatra Ulysses, ali ne zato jer su strastveni ljubitelji kazališta nego zato jer je u gledalištu trebala te večeri osvanuti Angelina Jolie. Nije došla, a glavna je poruka s predstave u javnosti bilo razočarenje. Zašto Anđa nije došla?
Formalno, u posljednji ju je trenutak spriječio menedžer, jer je po nju poslan standardni vojni transportni helikopter, a menadžer je navodno zaprijetio da se glumica ne smije voziti neosiguranim helikopterom! Niste znali da naši vojni helikopteri nisu osigurani? Do tada nisam ni ja. A ni putnici u njemu, naravno. Da sam na njenom mjestu ni ja ne bih pristao da se time vozim na neki navodno glamurozni događaj, ali ne zbog menadžera i stavke u ugovoru nego kao stvar dobrog ukusa.
Poslati vojni helikopter - jer nemaš ni državnu niti civilnu službu s pristojnim vozilom - to je kao da bi je na crveni tepih iskrcao vojni kamion. Usput, naša vojska grčevito čuva svoju ulogu u hitnom medicinskom prijevozu te potrazi i spašavanju umjesto da se bavi svojim poslom. A država i dalje dopušta da se s otoka unesrećeni i trudnice prevoze vojnim kamionom!
Da bi svemirska putovanja jednoga dana barem izdaleka počela ličiti makar na nekadašnja skupa putovanja Concordeom potrebno je mnogo toga okrenuti naglavce. Ponajprije u glavama onih koji upravljaju svemirskim programima. To, eto, ne shvaća ni Donald Trump koji se zaigrao fiks idejom da već prvim letom NASA-ina superraketa SLS ponese dvojicu astronauta. Kakav je odgovor iz NASA-e?
Kažu, bolje je da najprije raketu iskušamo bez ljudi, ali ako baš naređujete tu su dvije stvari: viša cijena i odgođeni rok razvijanja. Tako to rade državne službe, kao i vojska: preuzet će rizik ali će si najprije od odgovornosti pokriti vlastito dupe. I u slučaju nesreće slegnut će ramenima i reći će: “Shit happens.” U redu, država investira u istraživanja koja nitko ne može platiti sam, a rezultate nesebično dijeli zainteresiranima. Ni industrija koja u tome sudjeluje ne može se požaliti da spada na prosjački štap. I država će uložiti u ratno zrakoplovstvo, ali za civilno će se morati pobrinuti netko drugi.
U taj se biznis upustila nimalo slučajna gomilica bogataša iz IT svijeta. Jednom moram ispričati i priču o krasnih sedam luđaka kojima je godine 1999. i 2000. uspjelo čak i zakupiti rusku svemirsku stanicu Mir, onamo poslati dva Rusa da je dovedu u upotrebljivo stanje, pa čak i ugovoriti s ABC-om reality show čiji bi pobjednik za nagradu dobio izlet na Mir. No, igrom okolnosti previše opširnih da bi imalo smisla taj je pokušaj uništen, voljom Amerikanaca. Naravno, bili su iz IT sektora. Kreator računalnih igara Richard Garriott jednom, a nekadašnji šef Microsoftova Officea Charles Simonyi letio je kao turist čak dvaput.
Virgin Galactic je nominalno osnovao Richard Branson, ali na zasadama pobjede ekipe koja je pobijedila u natjecanju Ansari XPrize koju je novcem hranio Microsoftov suosnivač Paul Allen. Uostalom, Paul Allen finacira tvrtku Stratolaunch, kojom želi stvoriti jeftini i fleksibilan sustav lansiranja rakete s visine od 30 kilometara koja bi bila obješena o dvotrupni matični avion (spojena dva trupa B747 sa šest motora), a koji na lansiranje može poletjeti s najdužih aerodromskih pista. Time ujedno dramatično reže troškove lansiranja koji spale puno novca prvim stupnjem rakete.
Neveen Jain, u jednom trenutku vlasnik najbogatije IT tvrtke na svijetu InfoSpace financijer je tvrtke Moon Express koja ima namjeru razviti komercijalno rudarenje na Mjesecu, a sličnim se poslom, samo na asteroidima misle baviti Deep Space Industries i Planetary Resources, Sve to šarenilo podsjeća me na šarenilo poduzetnika krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih kad je tržištem 8-bitnih računala pokušavalo ovladati barem stotinjak tvrtki. Neke su preživjele i do danas, ali iskustvo onih koji su nestali i te kako je važno. Jasno, dio te ekipe će se, barem u prvoj fazi, da naplati dotadašnji razvoj, baviti i komercijalnim svemirskim turizmom. Drugi će u njemu, ili barem u prijevozu putnika, naći svoj poslovni model. Oni, a ne vojska.
Da je samo vojska nastavila kupovati računala, oni bi i danas bili nedostupni, a za držanje hardvera bi i dalje bilo neophodno planirati poveće specijalizirane nekretnine.
Ali etiketa “privatno” ne rješava sve probleme. Veliki konstruktor aviona Burt Rutan, koji je u listopadu 2004. godine osvojio Ansari XPrize u prvom podorbitalnom svemirskom letu u potpuno privatnom aranžmanu, a njegovi su koncept i konstrukcija temelj Bransonova Virgin Galactica u jednom je webcastu u siječnju - u povodu objavljivanja njegovih memoara pod naslovom “How to Make Spaceship” - napretkom bio više nego razočaran. Točnije, bio je ogorčen.
Svi su privatni projekti prema pompozno najavljenim podorbitalnim letovima, ne računajući Bezosov Blue Origin, u zastoju. Propali su, ili su se preorijentirali na nešto sasvim drugo. Istini za volju, sat-dva leta uz desetak minuta mikrogravitacije da bi se vratilo na polazište, meni se nikad nije doimalo kao perspektivan turistički biznis. Turizam, jednostavno, ne može biti ništa drugo nego prijelazna, a dugoročnije samo sekundarna grana svemirskog biznisa. Prijevoz - putnika ili robe, svejedno - hipersoničnim podorbitalnim letovima nešto je posve drugo! Ali na tome se, osim u konceptima, još nije počelo raditi.
Učitavam komentare ...