NASA-in znanstvenik razvija Warp pogon

Ništa se ne može kretati brže od svjetlosti. Usprkos nekim (zasad) pseudoznanstvenim teorijama koje govore da je to ipak moguće, sve sugerira da se striček Einstein nije prevario i da je ovo doista jedan od temeljnih zakona svemira.

Prošle godine znanstveni svijet je doduše dobro protresla vijest iz CERN-a, koja je govorila o tome da su znanstvenici detektirali kako njihovi neutrini od CERN-a do Gran Sasso laboratorija putuju 60 nanosekundi brže od brzine svjetlosti, no vrlo brzo je ustanovljeno kako se radilo o grešci izazvanoj mjernom opremom, a ne stvarnom otkriću koje bi nas natjeralo da svoje udžbenike iz fizike pobacamo u smeće.

Na žalost, ta spoznaja uvelike ograničava naše želje da jednog dana istražujemo daleke zvjezdane sustave, no na svu sreću u fizici postoje teorijska uporišta koja govore o "svijanju prostora i vremena oko svemirske letjelice", odnosno warp pogonu.

Te teorije o stvaranju "rupa" ili "balona" u svemiru temelje se na zakonima relativnosti koji dopuštaju takve pretpostavke, no dosadašnja istraživanja su ukazivala kako bi za takve pothvate trebala enormna količina energije ekvivalentna energiji i masi planeta veličine Jupitera.

Do sada najpraktičnije teorije dolaze od meksičkog fizičara Miguela Alcubierrea koji je zamislio postavljanje sferičnog balona oko svemirske letjelice, čija uloga bi bila sažimanje prostora ispred, te njegovo širenje iza broda. To bi omogućilo putovanje nadsvjetlosnim pogonom, no uvjet je i dalje energija koju bi astrofizičari trebali pokupiti od čitavog planeta ili je generirati iz energije supernove.

Nedavno održani 100 year star ship simpozij (10YSS), događanje koje okuplja znanstvenike, filozofe, pisce i biznismene širom svijeta, kako bi upoznali razne koncepte i rješenja vezana uz svemirska putovanja, iznjedrio je koncept NASA-inog znanstvenika Harolda Sonnya Whitea iz Johnson Space centra, koji znatno olakšava warp putovanje.

Njegova teorija omogućuje postizanje warp pogona uz znatno manje energije, a u osnovi se sastoji od toga da se svemirska letjelica umjesto u prostor-vrijeme balonu nalazi unutar prstena koji podsjeća na šuplji "donut" keks, što bi omogućilo da za warp trebate energiju mase veličine sonde Voyager, odnosno ekvivalent manjeg automobila.

"Otkrića koja danas prezentiram, pretvaraju nepraktično u moguće, te su svakako vrijedna daljih istraživanja", kaže White. "Redukcija energije realizirane osciliranjem intenziteta balona je zanimljiva konjunktura koju ćemo s užitkom istraživati u laboratoriju".

White i njegov tim već eksperimentiraju s mini inačicama warp pogona u svojem laboratoriju, korištenjem lasera kako bi nastojali "warpirati" prostor-vrijeme na minijaturnoj skali.

White kaže kako njegov "skromni eksperiment pokušava otkriti možemo li generirati warp polje u mjerilu 1 naprema 10 milijuna". Držimo mu fige.