NASA
Razjašnjena ozonska rupa na Sjevernom polu
NASA-ina znanstvena studija razjasnila je neočekivani gubitak sloja ozonskog omotača tijekom prošle zime i proljeća na Arktiku.
NASA-ina studija objavljena ovih dana u časopisu Nature, bavi se značajnim gubitkom ozonskog omotača Zemlje i stvaranjem ozonske rupe iznad Arktika tijekom zime i proljeća ove godine.
Količina uništenog ozonskog omotača može se usporediti s ozonskom rupom koja se formira svakog proljeća iznad Južnog pola, Antarktike, što se prati još od sredine 1980-ih godina prošlog stoljeća.
Stratosferski sloj ozona nalazi se na visini između 15 i 35 kilometara iznad zemljine površine, te štiti naš planet od opasnog ultraljubičastog zračenja.
Antarktička ozonska rupa formira se u vrijeme ekstremno niskih temperatura, uobičajenih za stratosferu Antarktike tijekom zime, te pokreće reakcije koje konvertiraju atmosferski klor iz kemikalija proizvedenih ljudskom djelatnošću u forme koje uništavaju ozonski omotač.
“ hladno razdoblje arktičke zime trajalo je 30 dana dulje tijekom zime 2010.-2011., nego u prošlim godinama ”
Gubitak ozona dešava se svake zime i iznad Arktika, no kako su tamo temperature nešto više, vremenski uvjeti rezultiraju manjim gubitkom ozonskog omotača nego na Antarktici.
Kako bi proučili ovaj neočekivani gubitak ozona na Arktiku, NASA je okupila znanstvenike 19 institucija iz 9 zemalja (SAD-a, Njemačke, Kanade, Rusije, Finske, Danske, Japana i Španjolske), koji su analizirali podatke dobivene iz raznih izvora, poput analize plinova pomoću svemirskih sondi Aura i CALIPSO, te podataka dobivenih meteorološkim balonima i atmosferskim modelima.
Znanstvenici su otkrili kako je na nekim visinama hladno razdoblje arktičke zime trajalo 30 dana dulje tijekom zime 2010.-2011., nego u prošlim godinama, što je glavni uzrok nastanka ozonske rupe iznad Sjevernog pola.
Glavna voditeljica studije, Gloria Manney iz NASA-inog Jet Propulsion laboratorija u Pasadeni, navodi kako je ova ozonska rupa 40% manja od one iznad Antarktika, dodavši kako nije veća najviše zahvaljujući Protokolu iz Montreala iz 1989., koji je ograničio uporabu kemijskih spojeva koji izazivaju povećanje razina klora i time uništavaju ozonski omotač Zemlje.
Prema njezinim riječima, razloga za zabrinutost nema, osim u slučaju da dođe do ozbiljnih klimatskih promjena na našem planetu.
Također dodaje kako ćemo pri isteku operativnosti sondi Aure i CALIPSO-a, izgubiti mogućnost mjerenja ovakvih pojava, pa preporuča razvoj novih projekata toga tipa.
Ubrzani rast prosječne temperature mora dovest će do izumiranja mnogih vrsta ribe, rezultat je istraživanja australskih znanstvenika.
Više nema nikakve sumnje. Globalno zatopljenje je stvarnost a ne stav. Od 1985. do 2009. godine znanstvenici u NASA-inom "Jet Propulsion Laboratory at the California Institute of Technology" u Pasadeni, pomoću satelita su pratili temperature 167 svjetskih jezera, a nedavno su objavili rezultate tih dugogodišnjih ispitivanja.
Učitavam komentare ...