Utiskivanje CO2 u zemlju može izazvati potrese

Ugljični dioksid (CO2) je jedan od najvećih problema s kojim se susreće čitavo čovječanstvo. Sve veće količine tog plina koji najčešće nastaje u industrijskim postrojenjima utječu na stvaranje efekta staklenika i klimatske promjene.

Prije nekoliko godina studija Julia Friedmanna iz Lawrence Livermore National laboratorija (SAD), ukazala je kako nam predstoji velika borba za suzbijanje globalnog zatopljenja, te bi u tu svrhu, do 2050. čovječanstvo trebalo uklanjati pet do deset milijardi tona ugljičnog dioksida svake godine, kako bi se prosječna globalna temperatura mogla smanjiti za dva stupnja s vjerojatnošću od 80%.

Kao jedan od načina za uspješno uklanjanje ovog stakleničkog plina predlagalo se njegovo pohranjivanje u podzemlju, odnosno utiskivanje u formacije pješčenjaka čije su pore ispunjene slanom vodom, procesom koji su nazvali CCS sekvestracija (carbon capture and storage sequestration). Taj proces su još prije tridesetak godina koristile naftne tvrtke, kako bi utiskivanjem CO2 u tlo efikasnije iskorištavali crpilišta nafte, no nitko nije znao što će se zbivati sa samim plinom, niti koliko će on tamo ostati pohranjen. 

Još prošli tjedan Međunarodna agencija za energiju (IEA) je izdala priopćenje kako CCS učešćem od jedne petine treba doprinijeti planiranim redukcijama emisija CO2 do 2050. godine, no ovih je dana u publikaciji Proceedings of the National Academy of Sciences izašao znanstveni rad znanstvenika Stanforda i američke geološke organizacije USGS, čija studija upozorava na velike rizike ovakvog način zbrinjavanja CO2.

Voditelji ove studije su bili ekspert za seizmičke rizike Mark Zoback i hidrolog Stanforda Steven Gorelick, koji su upozorili na velike rizike ovakvog pohranjivanja CO2 utiskivanjem u pješčenjak, jer su njihova istraživanja pokazala kako i najmanji potresi na tim područjima mogu izazvati otjecanje plina na površinu, a što je najgore, utiskivanje bi samo po sebi moglo izazivati potrese, što su njihove simulacije pokazale. 

Stoga je prije izvođenja ovakvih operacija potrebno vrlo pažljivo izabrati lokacije na kojima bi se utiskivanje izvodilo, a njihovo istraživanje pokazuje da u SAD-u postoji vrlo malo mjesta s malim rizikom, čemu svjedoči i detaljna mapa seizmički aktivnih područja.

Zoback i Gorelick u svojem radu navode kako bi u slučaju da CCS mora odraditi uklanjanje CO2 prema planu, trebalo pohraniti oko 2,5 milijardi tona tog plina godišnje, što je iznos vrlo sličan količini od 30 milijardi barela nafte koje godišnje proizvede naftna industrija.

Znanstvenici MIT-a koji su u svojim radovima promovirali pohranjivanje CO2 u podzemna spremišta na dubini od 3 kilometra ispod zemlje, kažu kako su podaci koje iznose Zoback i Gorelick spekulativni, jer nitko ne može dokazati da bi utiskivanje moglo predstavljati "okidač" potresa.

Geolog MIT-a Ruben Juanes tvrdi kako čak i u slučaju da utiskivanjem CO2 doista dođe to oštećenja jednog sloja pješčenjaka, to ne znači da će u svim slučajevima doći do "bijega" CO2. Kao primjer navodi jedno od predviđenih spremišta, Mount Simon Sandstone u Illinoisu, ispod čijeg se osnovnog sloja pješčenjaka nalaze još dva sloja.

Zoback i Gorelick se slažu da bi Mount Simon Sandstone mogao predstavljati učinkovit spremnik ugljičnog dioksida, no upozoravaju kako bi svejedno moglo doći do opasnih seizmičkih aktivnosti ukoliko bi se ta regija iskorištavala previše za tu svrhu.

Zoback smatra kako mnogi znanstvenici nisu svjesni kolike enormno velike količine CO2 trebamo početi pohranjivati, te stoga valja napraviti detaljne analize svih područja širom svijeta, kako čitava CCS operacija ne bi rezultirala potresima, štetama i naposljetku bijegom CO2 u atmosferu, pa bismo napravili puno štete planetu, uz nikakvu korist.