Živa 3D tinta za gradnju i samopopravak zgrada

Tehnologija 3D printanja jedan je od trendova koji se sve više probija u sve sfere života, znanosti i inženjerstva pa smo do sada već imali prilike vidjeti projekte 3D printanja svemirskih letjelica, ljudskih organa i stambenih objekata na Mjesecu i Marsu.

Znanstvenici Sveučilišta Harvard i njihovi kolege s još nekoliko američkih fakulteta, odlučili su spojiti graditeljstvo s genetski modificiranim živim stanicama, pa su razvili takozvani "živu 3D tintu" koja se može koristiti za 3D ispis živih materijala upotrebljivih za stvaranje 3D struktura. Znanstvenici su genetski modificirali stanice E. Coli i nekih drugih mikroba kako bi stvorili živa nanovlakna, koja su spojili i dodali im druge materijale za proizvodnju tinte koju biste mogli koristiti u standardnom 3D pisaču.

Istraživači su i prije pokušavali proizvesti živi građevni materijal, ali je bilo teško natjerati te tvari da se uklope u predviđene 3D strukture. To ovdje nije bio problem. Znanstvenici su stvorili jedan materijal koji je oslobađao lijek protiv raka kada se inducira s kemikalijama, dok je drugi uklonio toksin BPA iz okoliša, a dizajni se mogu prilagoditi i drugim zadacima.

Mada bi do praktične primjene ovoga moglo proteći još dugo vremena, znanstvenici vjeruju da su na putu za izradu 3D žive tinte koja će se osim u medicinske i ekološke svrhe moći koristiti i za izradu "živih zgrada" koje će imati sposobnost samoporavljanja, ili materijala za samomontažu koji će u kombinaciji s lokalnim regolitom znatno olakšati gradnju struktura na Mjesecu i Marsu uz minimum resursa koje je potrebno dovesti sa Zemlje. To znači da bi se 3D tinta od živih stanica sama razmnožavala i vezala uz lokalni materijal pod utjecajem energije i napredne biokemijske tehnologije, tvoreći zidove od kojih će se izgrađivati čitave nastambe, a one će ujedno imati svojstvo samoiscjeljenja ukoliko se oštete pod utjecajem vremenskih prilika ili udaraca mikrometeora.

Mada pojam "živih zgrada" još uvijek zvuči kao SF, ovo istraživanje pokazuje da bi i to moglo biti moguće jednog dana.

Čitavu znanstvenu studiju objavljenu u časopisu Nature Communications možete pronaći na ovoj poveznici.